Na ovu su razinu upućeni i kao natjecatelji pozvani naši Glumeki ( Laura Mesar, Doroteja i Dorijan Lesar), pod mentorstvom učiteljice Ljubice Gaži s dramatiziranom izvedbom priče Grigora Viteza: U gostima kod kume šume, koji su na smotri u Đelekovcu osvojili gromoglasan pljesak i simpatije i publike i žirija. 

Glumeki su s pravom stekli titulu naših školskih superpredstavnika, dok je na višu, županijsku razinu smotre LiDraNo, svojim literarnim uratkom Bdij, mjeseče prema sudu stručnoga Povjerenstva, upućena učenica petog razreda Lara Nemec, pod mentorstvom učiteljice Hrvatskoga jezika, Renate Glavica.

Osim Larinog, u kategoriji literarnog stvaralaštva, na međuopćinsku razinu upućeni su i radovi učenica osmog razreda, Lane Bermanec i Mije Biškup.

Sretni radi Larinog uspjeha, bogatiji za još jedno iskustvo, s nestrpljenjem očekujemo Županijsku razinu LiDraNa, a do tada uživajmo čitajući uratke naših učenica.

                                                Renata Glavica, dipl.uč. mentor HJ

Bdij, mjeseče

Mjeseče stari,iza zavjese se sakrij

I nad mojim snovima tiho bdij!

 Ja ruku pružam nebu nek´  me zagrli,

 A ti mi lice snovima sreće umij.

Ne znam kako je dozvati,

Čije joj ime u snovima dati...

Ti me čuvaj, tuzi blizu ne daj;

Ona predugo krade moje sreće sjaj.

 Budi tu i nada mnom iza zavjese bdij,

 jer ja se bojim usnuti

ako uz moj prozor nisi,

mjeseče, ti.

                                               Lara Nemec, 5.r.

Vratit ću se

Vratit ću se,

kad padne mrak,

kad ne bude ljudi

samo ja i zrak.

Vratit ću se,

svake večeri ću doći,

samo ću hodati,

ne znajući kamo ću doći.

Vratit ću se

jer neću moći izdržati,

vratit ću se jer ću morati.

Ne znam kad,

ali obećajem,

čim ću moći,

vratit ću se i ostati.

                                   Mia Biškup, 8.r.

MOJ ANĐEO ČUVAR

            Prošle su već četiri godine. Četiri godine od najveće nesreće u mojem životu. Nisam zaboravila na tebe. Ne znam ni kako bih mogla zaboraviti osobu koja je imala tako velik utjecaj na moj život. To se nije promijenilo. I dalje utječeš na mene kao i kad si bio tu.

            Priznajem, prije četiri godine si me slomio i teško sam ustala i nastavila dalje, ali znam da si tu, jer, ne bi me napustio. Žao mi je što mi se rijetko javljaš u mislima, rjeđe nego prije, ali sjetim te se kada mi je najpotrebnije i svako malo mi na um padne neka tvoja pošalica. Još uvijek si mi najveća inspiracija i tjeraš me naprijed.

Sada kad se bliži godišnjica, svaka sitnica me podsjeća na tebe. Iz sjećanja mi se vraća tvoj smijeh i mogu ga čuti kao da si ovdje. Sjetim te se kad pogledam vatru u kaminu, bicikl, role koje si mi kupio, tvoj stol i ormar kojega se majka i ja još uvijek ne možemo odreći. Svaka ta stvar sadrži barem jednu, ako ne i milijun uspomena na tebe. Zapravo sve što se nalazi u mojoj kući pružio si mi ti. Ne na način na koji bih voljela, ali svejedno sam ti zahvalna.

Ipak, vraćaju mi se i ona loša sjećanja. Vratila sam se iz škole i razgovarala na telefon. Bila sam i prilično vesela. I onda, samo tako mi se srušio svijet, odsjekle su mi se noge, srce mi je stalo na trenutak i ostala sam bez zraka. Tijelo mi je obuzeo odvratan osjećaj tuge koji je prodirao do srži. Trčeći sam se spustila stepenicama, a telefon mi je već davno pao iz ruke. Čekala me baka da me uhvati u zagrljaj. Plakala sam danima i noćima, nije bilo pomoći.

No, vjerujem da si me ti nekako vratio nazad, da si mi ti pomogao da ustanem i da te učinim ponosnim. Sve radim za tebe, bez ikakve dvojbe.

            Znam da i sada paziš na mene i uvijek se sjetim što bi rekao u kojem trenutku. Još uvijek ne razumijem i nikada neću razumjeti zašto mi te bolest otela. Kako je Bog mogao uzeti tako divnu dušu od mene i dopustiti da bolest pojede tvoje tijelo?!

Usprkos takvim mislima koje me često zaokupljaju, vjerujem da me gledaš svakodnevno i mogu se samo nadati da sam te učinila ponosnim. Znam da si ti, djede moj, bio i ostao, moj anđeo čuvar.

                                                                       Lana Bermanec, 8.r.