Već na početku govora velečasni Odilon privukao je pozornost svih prisutnih rekavši da je za vrijeme programa mislio na svoje roditelje te da bi djeca u Beninu bila presretna da imaju ovakvu školu. Na veoma zanimljiv način svjedočio je o svome djetinjstvu i odrastanju u ovoj afričkoj zemlji.

Škole u Beninu izgledaju kao kolibe, piše se na pločicama, bilježnicu je dobio tek u trećem razredu, a školarina se plaća već od prvog razreda osnovne škole. Za onog tko nema novaca, nema ni školovanja, što znači da nema ni napretka u široj društvenoj zajednici. Bonbone je dobivao samo za Božić, dok se meso jelo na Božić i Uskrs.

Kada je krenuo u osnovnu školu roditelji nisu imali novaca za školovanje pa bi ga učitelji udaljili s nastave, no imao je dozvolu pisati testove koje bi uvijek najbolje napisao jer su mu prijatelji rekli što su učili. U viši razred učitelji su ga puštali upravo zbog toga što je uvijek bio najbolji pri testiranju. I tako šest godina koliko u Beninu traje osnovna škola. Srednju školu, koja traje četiri godine, završio je zahvaljujući učiteljima koji su uvidjeli njegovu želju za znanjem te mu unaprijed platili školarinu. Nikada nije saznao tko su njegovi dobrotvori. Time nas je potaknuo da živimo dobrotu, ne zbog drugoga već zbog sebe.

Da bi završio gimnaziju u gradiću 15 km udaljenom od sela morao je prvo naći smještaj koji ne treba platiti novcem, jer ga nema, već da ga može odraditi u polju ili negdje drugdje. Kucao je od vrata do vrata. Za besplatan smještaj obrađivao je veliko polje u kojem su rasli krumpir, rajčica, kikiriki, no nikada ništa nije uzimao niti kušao jer nije smio. Učio je uz svijeće koje je dobivao od župnika jer se svjetlo gasilo točno u 22 sata. Tri godine je ulazio u svoju sobu kroz prozor pazeći da ga nitko ne vidi jer domaćin mu nije dao da ulazi i izlazi na ulazna vrata. Zbog toga su mu prijatelji nadjenuli nadimak Prozor.

Velečasni Odilon ne pamti da je ikada u tom periodu imao novaca da si nešto kupi, a izazova i motiva uvijek je bilo, posebno dok je išao u gimnaziju gdje su išla djeca iz ekonomski dobrostojećih obitelji, djeca političara. Djeca iz siromašnih obitelji upisana u istu školu bila su samo ona koja su bila najbolja u učenju. Budući da nije imao novaca,  na pauzama nije izlazio iz razreda. Sendviče pod odmorima nije kupovao, već bi kuhao žgance kad bi stigao doma. Ovim primjerom naglasio je da svi mogu uspjeti u životu, bez obzira na materijalno stanje. Učenicima je naglasio : „Imate sve uvjete da uspijete!“

Svoj dolazak u Hrvatsku zahvaljuje misionaru vlč. Štefanu i biskupima koji su ponudili da netko iz Benina dođe u Hrvatsku studirati. Došao je i nije se pokajao. Hrvatska mu je postala drugi dom.

Svome selu pomaže i danas: za školu su napravili bunar da djeca imaju pitku vodu, Crkvu su mu pomogli sagraditi prijatelji iz Hrvatske. Također, dao je izgraditi Dom za djevojčice bez roditelja u kojem je trenutno njih 28, najmlađa ima 6 mjeseci, a najstarija 18 godina. Sve moraju ići u školu.

Svoj govor vlč. Odilon završio je riječima: „Uvijek je dobro biti dobar!“

U drugom dijelu druženja učenici su imali prilike postavljati pitanja. Koliko su vlč. Odilona pažljivo i sa znatiželjom slušali vidi se i po veoma zanimljivim i originalnim učeničkim pitanjima.  Vlč. Odilon na sva je s ljubavlju odgovarao. Saznali smo da su ožiljci na njegovu licu znak pripadnosti određenoj obitelji, taj znak dobiva prvo muško rođeno dijete koje treba nastaviti obiteljsku lozu, oženiti se. Njegovi roditelji nisu odmah prihvatili njegovu odluku da postane svećenik, ali danas su sretni zbog toga. Odrastao je u velikoj obitelji i ima pet sestara i jednoga brata. Njegovom dolasku u Benin posebno se veseli petnaest nećaka.

Osim o obitelji pitanja su bila i o samoj Africi, jezicima koji se tamo govore, o sličnostima i razlikama Benina i Hrvatske, važno je bilo saznati za koga je vlč. Odilon navijao za vrijeme Svjetskog prvenstva, kako se slave Božić i Uskrs. Saznali smo da na Uskrsni ponedjeljak imaju Odlazak u Galileju. To znači da svaka župna zajednica odlazi u neku drugu moleći i pjevajući te  noseći sa sobom hranu koju međusobno dijele.

U trećem dijelu druženja učenici su s gostom u nebeske visine pustili balone u znak sklapanja novog prijateljstva. Uz to, učenici su na papiru ispisivali riječ koja ih je asocirala na druženje s vlč. Odilonom. Bilo je tu pravo bogatstvo riječi: obitelj, kunao (hvala na domaćem jeziku vlč. Odilona), radost, prijateljstvo, uzor...

Velečasni Odilon govorio je  iskreno i otvoreno o siromaštvu u svojoj obitelji, zemlji iz koje dolazi jer tamo mnogi ne znaju za banku, za zdravstveno osiguranje, a razlog tome je upravo siromaštvo. Na spomen obitelji oči su mu se punile suzama. O svome zvanju govorio je s ponosom, oduševljenjem, naglašavajući da nema naše dobrote bez Isusa Krista. Posjet i životno iskustvo koje je vlč. Odilon podijelio s nama bilo je poučno, ispunilo nam srca. U nadi i iščekivanju ponovnog susreta s njim možemo su samo poručiti KUNAO!

                                                                                  Marija Šokec, vjeroučiteljca